Friday, 09 February 2018 10:09

Bojati se sam sebe? funny shit

Rate this item
(0 votes)

Na zalost, svoje dane dijelim na teske i teze....i, doista mi ponestaje snage iznova prolaziti kroz uvijek iznova novi dan. Umoran sam, mislim da ta rijec nekako najbolje opisuje ono kako se osjecam....umoran sam za popizditi.

Noci sam na dosad dijelio na neprospavane i dijelomicno spavane. Uveden mi je novi lijek koji bi mi trebao pomoci barem da se naspavam.....mojim prekrasnim doktoricama doista slijepo vjerujem (i tu sebi ...malo kasnije moram nesto priznati i suociti se s time).... Prvih sam par noci...gotovo nevjerojatno, prespavao ..ali...doslovno prespavao toliko da sam se ujutro pri budjenu nisam mogao nacuditi kada sam pogledao na sat. vrtio sam se i doista mi nije bilo jasno...jebote...pa spavao sam cijelu noc. Slijedecih su noci uslijedili uzasni snovi, rako bih..kako se to kolokvijalno zove...nocne more. Sjecao sam ih se ujutro...i, nije bilo nimalo ugodno, onog osjecaja da sam se naspavao nije bilo i ponovno sam u oci gledao umor..... Godinama sam bio budan, jako slabo ili malo spavao....nikada se ne bih sjecao snova...ukoliko bi ih se sjetio, bio je to jedan te isti san..uvijek, vec dugo dugo vremena...i, bio je nevjerojatno realistican, mogao bi ga uvijek u svakoj sekundi prepricati do i zadnjeg detalja...... Hodao bi uz zgradu fine, one bijele ulastene kamene ploce, jer..gledao sam u pod...ljudi, auti su prolazili, je ne primjecujem, ne prepoznajem lica...samo osjecam kako se 'podize buka'. Kako zamor postaje sve glasniji i glasniji...do nepodnosljivog....i, malo kao potrcim/ubrzam korak i poletim, nemam osjecaj da sam nesto posebno zato sto 'kao' letim...samo postanem sretan, slobodan i opusten. Znam da nikome ne smetam...tamo sam gore, doista nikome ne smetam....nikome.....

Zasto se bojim sebe...uf, ima poprilican broi razloga, osobno zivim na razini koja je beskonacno udaljena od racionalnog. To sto u nekim momentima prepoznajem i u sebi razlikujem ono sto osjecam od racionalnog...naravno ne pomaze, naprotiv. Tezak ili jos tezi dan...mislim da zavisi od moje fizicke energije koju sam prisiljen ulagati u to da funkcioniram, da se koncentriram i sam se borim sa svojim milima pokusavajuci sam sebe podignuti na racionalni nivo. Nikada to ne uspijevam u potpunosti...nikada..jer, beskrajno sam umoran. Potrebna je ogromna kolicina energije da ostanem koncentriran, fokusiran, svjesta....najcesce me prati osjecaj da..ukoliko i na samu sekundu izgubim kontrolu, da cu doista izgubiti sebe, da vise doista necu vise nista znati....ali, bas nista......nikada vise. A znam, puno znam, osjecam...ponekad mislim da je to moj kriz..kako se zna reci. Bojim se sebe jer kada sam sam....a cesto sam sam, nije mi lako biti sam sa sobom, svojim mislima o nistavilu, zelji za nestajanjem..iz ni jednog drugog razloga osim jednog velikog i najveceg...da se maknem i nikada vise nikome ne smetam, prvenstvenu tu uvijek i samo...prvo pomislim na moje drage cure. Ne, na sebe odavno ne mislim...i ne, nebih 'bjezao' da sam sam, suljao bi se, neprimjetan i neugledan...uvijek sa strane posmatrao........znanjem i prepoznavanjem u tisini. Ovako? ...doista smetam.

Bojim se sebe zbog tuznih i doista ruznih misli koje pocinjem sve dublje i dublje zivjeti, bojim se da se izgubim i prepustim, bojim se da gubim snagu/hrabrost i dalje odlaziti kod svoje dvije prekrasne doktorice koje....uf, koje beskrajno brinu o meni. Toliko da se doista osjecam privilegiranim, ako me itko razumije, ili donekle uspijeva iscitati taj osjecaj beskrajne tuge, onda su to te dvije doista prekrasne zene. Bojim se da ne odustanem, bojim se da vise necu imati hrabrosti ni bahatosti da si dozvolim da samnom gube svoje dragocijeno vrijeme. Doista se jako jako toga bojim, jer...istovremeno zivim od dogovora do dogovora...doslovno brojeci dane...i, kada taj dan napokon dodje...bojim se otici, bojim se oduzeti im dragocijeno vrijem koje trose na magarca i nistavilo kakvo sam ja. Jako se bojim, jednom mi se to vec desilo, ponestalo mi je hrabrosti pojaviti se pred njima i dozvoliti si da gube vrijeme samnom. Sinoc sam....mozda je to bas motiv koji me je pokrenuo i danas ovo sam sebi napisati....sinoc sam....ni sam ne znam kako ostao sjediti...u kasno poslijepodne kada bi doktorica trebala imati i te kako zasluzeno vrijeme za odmor, ostao sam jedva sjediti...jer, bilo je vrijeme veceri, pojavila se hitnoca...vjerujem da je doktorica...naravno i te kako opravdano bila umorna....ni sam neznam kako sam uspio skupiti hrabrosti ostati tamo...bahato....cekajuci je da joj oduzmem vrijeme......Ne znam hocu li to moci drugi puta. Ne znam hoci li vise ikada ista moci.....ne znam...i da, bojim se, bojim se sam sebe.

Read 233 times Last modified on Friday, 09 February 2018 10:55
More in this category: « The end Ponedeljak...... »

Leave a comment