Saturday, 30 December 2017 08:43

blagdani...ili...kako se to vec zove ili kaze.....

Rate this item
(0 votes)

....ostaje jos ta nova godina koja...koja mi iskreno ne predstavlja bas nista nego samo jos jedan dan kroz koji moram proci. Ne predstavlja nista....nemam sam sebi nista obecavati, nemam nikakvih ocekivanja...pozelio bi samo jedno..biti bolje, biti ono sto sam nekada bio....iako, ne vjerujem ni sam da je to vise moguce....

...necu reci da ne volim, mislim da je primjereniji izraz da se ne znam nositi sa tim..tako zvanim blagdanima i to...ne znam se nositi sa svim tim veseljem...pitam se koliko je iskreno..iako, neizmjerno me veseli vidjeti nasmijane ljude. Dublje ni ne pokusavam razmisljati...ne dozvoljavam si to. Ja se jednostavno s time ne znam nositi. Bozic kao takav uopce ne dozivljavam, nekako mi je cudno da je tako postao recimo to mainstream.....ne razumijem i ne mogu ga osjetiti....tim vise sto u meni to 'forsiranje' izaziva samo suprotno...osjecam se samo puno puno losije. Opet...bez da sudim...u prolazu pored tih trgovackih centara vidio sam bezbroj auti...jednostavno ne razumijem..ali, ponavljam, nikada i za nista si ne dozvoljavam suditi.......

To neko forsiranje zajednistva u biti u meni samo izaziva jos vecu tugu, to forsiranje nekog veselja i dobrote u meni samo jos vise izvlaci tugu. Tako se i poklopilo...na zalost, moja starija nije dosla doma....nedostaje...jako jako nedostaje, meni je zajednistvo uvijek ...svakog dana bilo na prvom mjestu....dosli su...vec odavno dani kada to nije tako. No, svjestan sam da tako mora biti....bilo bi lose da nije tako...no, svejedno neka mi bude dozvoljeno zbog toga biti jos tuzniji. Tuga je ono od cega ne mogu pobjeci. Te...bozicne blagdane proveo sam zatvoren u kuci....jedino mirno i moje mjesto....plus moje mjesto gdje odlazim provoditi dane, nebih to nazvao poslom...meni je to nesto punoi puno vise.....

Taj dan..kao nova godina je obicno vrijeme koje ljudi iskoriste za 'podvuci crtu' i osvrnuti se na proslu godinu....pa bi se i ja...ovdje...sam sebi pokusao iskreno priznati i ukratko ispricati...ponovno sam sebi tu godinu. Kao i sve...puno vec i previse godina...obiljezila ju je ta neizmjerna tuga koje se ne mogu rijesiti, taj osjecaj nepripadanja tu...osjecaj smetnje....svakodnevno trosenje ogromne energije...pa i fizicke naravno..kako bi prolazio kroz svakodnevnicu. Umor, uz tugu, umor je taj koji se samo gomila....sve je to skupa donijelo do, istina...danas vidim, pogresne odluke i pokusaja da nestanem. Iz danasnje perspektive....zakljucujem da je srecom bio neuspjesan...sjecam se pogleda mojih najmilijih.....da, koliko god taj osjecaj nije nestao i poksavam ga potisnuti....danas mi je jako drago da u tome nisam uspio. Bila mi je to godina, jos samo jedna u nizu...rekao bi teska..jako jako teska...ali, svakako bi taj dan...taj pokusaj...taj trenutak izdvojio, nadam se...zelim sam sebi...da me to..koliko toliko ipak promijenilo..na bolje, trgnulo.....volio bi da je tako, volio bi to osjetiti.....puno toga bi si volio dozvoliti osjetiti i prigrliti.....

U pravilu naucen.....gledati na svijet sa dna bacve, sve sto mi se desava...sto se desilo, prihvacam kako je i kako dodje, nemam neka ocekivanja, nemam nikakvih zelja i zavjeta koje si ljudi obicno daju...nemam nista, nemam ni sebe. Uvijek misli okrecem na moje dvije cure...uvijek im zeleci svu srecu svijeta, uvijek im zelim da im ja ne smetam, da ne budem ni njima ni nikome drugome na teret.

Hocu ili necu, stvarii se desavaju....zivot ipak mene dotice....koliko god uvijek imam osjecaj da prolazi pored mene...da uvijek i na sve gledam iz daljine...sa dna bacve...nekako prepoznajuci sve...ali, ne zelim se mjesati niti smetati. Puno toga znam...osjecam, prepoznajem i time mi je samo puno puno teze. Dakle....htio ja to ili ne....zivot me ipak dotice. Nesto te malo podigne...pa te opet zalupi i zatuce na dno bacve....uglavnom, tesko se je podignuti...mozda cak vise to ni ne zelim...mozda je to u biti jedina stvar koju sam si prigrlio, mozda i to moje stanje koje se ne mjenja...mozda mi na kraju daje ipak neki mir...koji eto, tu i tamo zivot samo prodrma...ucini me na trenutak jako zivim..pa vec drugi trenutak pokaze da toga nisam vrijedan...sto me na neki nacin i smiruje jer...samo dokazuje stvarnost koju vec dugo zivim.

Desilo se....doista i puno, nevjerojatno velikih stvari....prekrasnih..meni ogromnih...trenutaka, sekundi koje cu uvijek pamtiti, uvijek i zauvijek. 'Problem' mi je jedino sto...ni sam ne znam zasto...ne dozvoljavam si ih prigrliti, uzivati mirno u tim prekrasnim i ogromnim stvarima...sam sebi, uvijek radim probleme. Uvijek mi je tesko, pitam se zasto...kako, nisam vrijedan.....pa i nisam..ali, trebao bi si dozvoliti da bezbrizno doista uzivam. Neovisno o tome....time se ipak dozvoljavam hraniti...zatvorim oci i dozvoljam si ih prozivljavati iz sekunde u sekundu jer, urezalo se duboko u meni. vrtim lica, sekunde, rijeci...pa cak i mirise.

To je to..kao i uvijek, tesko mi je pisati sa zamagljenim ocima....sam sebi bi volio obecati da necu vise pokusavati nestati...da cu cak i prestati o tome razmisljati...ima milon razloga za to...iako ima i jedan veliki za ....jednostavno postao sam prazan...nistavan i...u biti samo smetnja....jedno veliko niskoristi......

Jebo staru, skupiti snage za novu...koliko mi sve to skupa jadno izgledalo.....

Read 147 times

Leave a comment