Monday, 27 June 2016 08:33

i tako.....

Rate this item
(0 votes)

Da...bas tako, dodju ti dani kada potones...ponekad mislim da sam takve dane odavno ostavio iza sebe, no....ponovno se pojavljuju. Uzasan je to osjecaj...jednostavno me preplavi tuga, nema bas puno drugih rijeci za to opisati....tuga, suze same krenu. Osjecaj je tezak, jako jako tezak, znas da si mali, totalno mali i besmislen, nevazan...i bez imalo samopostovanja. Nesposoban niti se naljutiti...samo biti tuzan...dok se suze same slijevaju licem....nemoguce ih je zaustaviti. I, ne...uopce nije bitno da si na racionalnoj razini svjestan svega...nekako, nemoguce se je uzdignuti do te razine...nedohvatljivih visina. Ti su dani sada puno puno rijedji...ali, time i bolniji...jer, ponekad pomislim, ponadam se...ostavio sam ih iza sebe. Taj osmjeh ....kojeg volim, zelim dobiti na pokon...i, uvijek ga nekome pokloniti....strasno puno kosta...kosta me ogromne fizicke energije.

A, energije vise nemam, nemam....izgubio sam je tijekom teskih, preteskih godina, potrosio se skroz...pokusas se osvrnuti, potraziti negdje snage i veselja...ali, gdje god pogledas, na sto god pomislis...koliko god lijepo bilo, koliko god bi trebalo srece pruzati...samo suze jos jace teku...teku jedna za drugom, zamagljuju pogled....na tastaturu, zamagljuju pogled na svijet. I, koliko god taj svijet bio cudan, tezak....trebao bi biti ispunjen radoscu i veseljem, srecom i ljubavlju...ponekad je kroz te suze...zaista tesko sve to vidjeti i dozivjeti- Tesko...jako jako tesko, pretesko...a, svjestan sam da bi trebao..i da moram biti sretan....kroz zamagljene oci pune suza...tesko je jasno vidjeti tu srecu i u njoj se utopiti. A zelim...beskrajno to zelim....prepustiti se i uzivati iskreno i opusteno u svakom trenutku dana, tjedna, mjeseca i godine, u svakom trenutku. Iskreno prigrliti i doziviti dobrotu koja me okruzuje, paznju koju primam.....a, opet, onstantno se zapitkujuci...zasluzujem li sve to zaista...jako, jako je tesko. Na racionalnoj razini...sve je jasno, trebao bi se samo prepustiti i uskociti u rijeku veselja i dobrote, ljubavi koja me okruzuje......zvuci lako, zer ne? I nakon toliko godina....jos uvijek koljena klecaju.....zelim skociti i uzivati u asvakoj kapi te zamisljene rijeke...uzivati opusteno u svakoj kapi...a, ne uspijevam. Umoran sam bojati se, umoran sam i od losih stvari koje sam sebi priustim...ne treba mi to. Netko bi pomislio...bez veze, ne treba ti...baci i nastavi dalje......da....trebalo bi sve to...samo zguzvati i baciti. Nije lako, ja ne uspijevam. Taj...taj neizrecivi i neobjasnjivi osjecaj tuge, to prokleto samonepostovanje i samoomalovazavanje izvire iz svake pore tijela....svake prokljete stanice tijela. Suzama zamucenog pogleda...ponekad i podignuti ruku predstavlja nevjerojatan napor. Sve skupa....mislim da je nemoguce rijecima opisati..i, neznam ni koji kurac sada stojim ovdje pokusavajuc na tastaturi pronaci poneko slovo i...koji uopce kurac pokusavam staviti u ta internetska bespuca ove besmislene rijeci.....ni sam nisam svjestan zasto i zbog cega sve to radim. Ponekad pomislim, biti ce ti lakse ako to napises....a, onda se uhvatim..kako cu napisati nesto sto ne razumijem...kako cu napisati nesto za sto znam da ne postoje rijeci...kako cu napisati dok suzama zamucenog pogleda pokusavam pronaci slova na tastaturi.....

I budem ljut, budem jako ljut na sebe...jer si sve to skupa dozvolim...mozda se jedino na sebe i mogu naljutiti, sto naravno...samo jos otezava stvari....budem ljut jer se osjecam bespomocan...jednostavne bespomocan, jer...dozvolim si da me sve...ali bas i najmanje sitnice...doslovno ubijaju. Jednostavno...nemam vise snage, nemam je, nemam samopouzdanja,,,samopostovanja. A..opet, zelim, jako to zelim, svako se jutro nasmijan probuditi..s osmjehom prolaziti dan, ma koliko on tezak bio...jer, moram, moram...jednostavno moram imati snage izboriti se...ne za sebe, sam sam sebi odavno jednostavno nevazan, zelim se boriti za svoju obitelj..i, kazem...zelim se boriti, osmjehom prolaziti sve te bitke..ma, koliko god krvave bile...zelim imati snage i boriti se! Toliko mi malo treba....ali zaista, najiskrenije .....samo da mi obitelj bude nasmijana, skromna kakva vec i je...samo da se mozemo zajedno...opusteno i slobodno zagrliti i nasmijati se....opusteno, slobodno...nesto kao sto je vjetar slobodan....bas tako, pa..kao i najslabiji lahor, kojeg ipak osjetis...a, on slobodan samo nastavlja svoj put...negdje....bilo gdje.....

I ponovno su mi se vratile teske...duge i besane noci, volio bi..kada sam umoran, leci i zaspati..kao nekad....bez da mi glava bruji i zuji......iako, u zadnje vrijeme sanjam....sanjam nevjerojatan san, uvijek isti..koji me ipak ispunjava srecom. Letim....kada se god osjetim lose...napravim par brzih koraka i samo poletim, letim iznad grada, letim izmedju stabla, letim visoko...visoko iznad ljudi, mora.....osjecam se mirno, opusteno.....ponekad kada tijekom dana dozovem san u sjecanje....toliko je realan...da se jedva suzdrzavam da ne pokusam letjeti...imam osjecaj da mogu, zelio bi da mogu.....no, duboko u sebi, znam da ne mogu. Znam da ne mogu...znam da ne mogu nista, koliko god to zelio. Radim...radim jedino sto mogu, borim se protiv takvih dana, borim se i ulazem energiju....ogromnu energiju...samo da poklonim i dobijem osmjeh za uzvrat, borim se za svoju obitelj, ponekad i pogresno...ali, da mi nitko ne zamjeri...uvijek i samo u najboljoj namjeri. I ....uvijek, uvijek se bojim da mi netko..nesto ne zamjeri....ali, nikada neznam odgovor na pitanje...tko?? i...sta se meni u stvari ima i moze zamjeriti?? sta?? koji kurac?? koji kurac????

Kakva je samo ovo nakupina besmislenih rijeci...a, samo je mali dio onoga sto nosim u sebi....funny shit!

 

Read 973 times

Leave a comment